en-ZDRAVLJE  PSIHOLOGIJA (BOLESTI) 

Znanost je počela proučavati ono što se nekada podrazumijevalo i o čemu se nije razgovaralo a to je zdravlje.  

Nekada su se proučavale bolesti a zdravlje je bilo normalno stanje... 

Nekada se trudnoća tretirala kao normalno, prolazno stanje buduće majke  a danas se trudnoća tretira kao bolest što se da zaključiti iz toga da su nekada žene normalno radile do 7 mjeseca trudnoće a danas idu na bolovanje od prvog mjeseca trudnoće. Nije problem što buduće majke ostaju kod kuće u krugu svoga doma i da mirno provode dane. Ono na što treba ukazati je da se to vrijeme računa kao bolovanje a ne kao porođajni. Svi znamo da porođajni dopust kreće od 7. mjeseca trudnoće što znači da se svo ovo vrijeme prije porođajnog tretira podsvjesno kao bolest a opravdanja za bolovanje se vide  u činjenici da svaki mjesec buduća rodilja posjećuje liječnika. Zaboravlja se činjenica da u trudnoći Priroda ojača zdravlje buduće majke (ima i iznimaka ali o toj kategoriji sada ne govorimo). Zaboravlja se da je trudnoća prirodna i da ne treba svaki mjesec ići na kontrole ako se trudnica osjeća dobro. To je prirodno stanje. U slučaju da su bile prisutne jake mučnine, temperatura ili neka druga promjena koju je buduća mama prepoznala kao opasnost,  išlo se na dodatne kontrole. Buduće bebe nisu se uznemiravale sondama, ultrazvukom, iglama, one su se razvijale u "miru" u mami. Ako su mame radile i "bebe su radile". Ukratko nije se očekivala bolest niti se razmišljalo o bolesti ako je sve bilo u redu. Nekad je tako funkcioniralo. 

Promjenom percepcije prema bolesti  počinju problemi.  

Iz gore izdvojenog primjera odnosa društva prema trudnoći da se zaključiti da danas čovjek, tj žena samo kroz bolest može odvojiti vrijeme za sebe a da pritom ne ispadne lijena, nesposobna ili neprihvatljiva. Isto vrijedi i za muškarce samo u nekim drugim segmentima, kod njih su druge situacije, nije trudnoća. 

Jedno pitanje. Kada ste vidjeli zadovoljnog čovjeka, čovjeka koji voli svoj posao, ima ciljeve da je bolestan, tj. da je često na bolovanjima?

Psihologija dokazuje ali na žalost to ne potvrđuje, da je snaga misli toliko velika i da naš Um ima ogroman utjecaj na naš život pojedinca. 

Jedan od poznatih eksperimenata star oko 20 godina je znanstveni rad na ljudima koji su doživjeli srčani udar i ostala im je jedna strana tijela (konkretno lijeva ruka) oduzeta. Znanstvenici su dokazali uz dugotrajno praćenje pacijenata (i danas se ta terapija prakticira u nekim klinikama), da se u oporavku čovjeka postiže puno veći uspjeh na način da "zavaramo naš Um".  Kako? 

Vježba se radi uz pomoć čaše i ogledala. Uz desnu ruku koja se pomična postavi se čaša s lijeve strane a iza čaše s lijeve strane postavi se ogledalo gdje pacijent ogleda i čašu i odraz zdrave desne ruke. 

Pacijent ne vidi beživotnu lijevu ruku jer se ona nalazi iza paravana (ogledala) položena beživotno na stol. Kako cijelo vrijeme dok vježba pacijent promatra pokretanje zdrave desne ruke i odraz te iste ruke u ogledalu s lijeve strane, mozak percipira odraz kao pokret lijeve ruke  i samim tim počinje se stimulirati mozak jer kroz oči dobiva informaciju da se lijeva ruka pokreće i sama ruka koju pacijenti ne vidi - puno se prije počinje oporavljati nego što je to bio slučaj kod vježbi bez ogledala. 

Naravno da to nije bilo pravilo kod svih pacijenata, jer ovisno o oštećenjima ni oporavak nije kod svih isti niti moguć. Ono na što istraživanje jasno ukazuje je kolika je snaga Uma. 

Odrastanje - svijet djece;

1.

Moramo priznati da su stvarno došla neka nova vremena. Vrlo zanimljiva a s druge strane zastrašujuća i  čudna. nekada se odrastalo ispred kuće s prijateljima, djeca su se "borila" za svoje mjesto u ekipi, igrala se s drugom djecom iz ulice, svi su se znali, poznavali, nekada se voljeli, nekada svađali ali uvijek pomirili, išli dalje. Iz dana u dan. Ako je došlo do svađe ili naguravanja  sutra ih je već netko pomirio i opet su se igrali. Roditelji nisu bili uz djecu dok su se igrala. Tata je nešto radio po kući nakon posla a mama je kuhala ručak. Svi su pazili na djecu, nečiji tata dok je radio u blizini oko auta, pazio je netko od susjeda, "bacio oko",  svi su se međusobno pazili i držali zajedno.

Danas, ne da više nema tko miriti djecu, djeca iz ulice se ni ne poznaju. Nekada su se učila djeca da se ne svađamo, učili su ih da se druže, da pomažu jedan drugome, da se ne rugaju a oni drugi koji su bili "loši", morali su se još kao djeca promijeniti jer nisu bili prihvaćeni. Oni "loši" ostajali su jako brzo sami, izolirani i na kraju su se morali prilagoditi. Roditelji se nisu miješali između djece. dapače, ako si se i požalio mami ili tati ti si bio odgovoran i kažnjen. Sutra nisi išao van jer se nisi snalazio sam, nisi se znao ponašati, igrati, uklopiti a ono što je naj gore pokušavaš uplesti i roditelje u svoje svađe. To je bilo neoprostivo. i kažnjivo.

Bila su to neka druga vremena.

Onda je došlo neko vrijeme kada su roditelji izlazili među djecu i radili reda. Uvijek je mama bila u parku, sjedila na klupi, ili ispred kuće. Roditelji su se počeli svađati i natjecati čije je dijete pametnije, bolje. Sve manje djece se smjelo igrati u pijesku, blatu, skakati po granama. Djeca su stalno bila upozoravana i zaustavljana u igri, ovaj ti je dobar, ovaj ti ne može biti prijatelj... Sve manje djece je dolazilo u park u staroj robi. Sve manje djece je dolazilo u park jer mame nisu imala vremena biti vani uz njih. Počele su se stvarati grupe mama u parku jer djeca više nisu bila sama. Mame su procjenjivale koja je dobra mama, koja loša , počele se svađati međusobno radi djece a počele razdvajati djecu. Djeca su izgubila pravo biti djeca, tada su nestala i ona djeca koja su mirila. 

E sada su došla sadašnja vremena. Gdje gdje se djeca zatvaraju u stanove u toku tjedna. Ne komuniciraju. Ne druže se. Ne bave se sportom. Potpuno su sama i pod stalnom kontrolom. Sve manje djece se igra vani i sve manje djece dobije priliku za samostalno druženje s drugom djecom bez upliva starijih.

Onaj "stari svijet" zajedništva i samostalnosti očuvao se još donekle na selu, gdje su djeca djeca i odrastaju kao djeca. 

Imaju mogućnost istraživati svijet iz perspektive djeteta.

2.

Nekada je svakodnevni život djece "bio odvojen" od svijeta roditelja, ta djeca su živjela danas do sutra u svom dječjem svijetu. Čim su došla iz škola, ručala su, napisala zadaću i istrčala van na igru. Nisu slušala niti čula svađe mame i tate, nisu slušala da nema novaca niti koliko je teško uplatiti ratu kredita ili režije. Znala su da postoje krediti za kupiti ovo ili ono, da s novcem treba biti pažljiv ali pojma nisu imala o nestašici novca  ne zato što te situacije nisu postajale već zato što su djeca svaki trenutak željela provesti vani s ekipom i bila su bezbrižna. 

Roditelji su svoj svijet vodili odvojeno od djece kao što su i od nas samih tražili da svoje "probleme" ispred kuće rješavamo sami. 

nekada, kada se razgovaralo o ozbiljnim temama, roditelji su djecu udaljavali na način da su ih slali na igru ili da uče. Uvijek su postojali ozbiljni razgovori između roditelja ali djeca nisu znala što to stvarno znači. Gledano danas iz ove perspektive to je bilo fantastično pravilo, pravilo koje je čuvalo bezbrižno djetinjstvo jer u glavama djece, roditelji su veliki. Život im je stran i nerazumljiv. Djeca su znala da su roditelji uvijek tu, uz njih, svemoćni mama i tata. Imali su  100% sigurnosti u život jer ono što nije prilagođeno njihovom uzrastu nisu znali.

Danas, djeca odrastaju drugačije. Malo su vani, malo se druže sa prijateljima i potpuno su evolvirana u odnose među roditelje i njihov život. 

Čuju svaki razgovor između roditelja jer novi roditelji mišljenja su; ili da djeca to ne slušaju jer im nije razumljivo, ili misle da se djeca trebaju što prije suočiti sa situacijama u životu i da ih tako "jačaju". 

Djeca slušaju i telefonske razgovore kada se roditelji jadaju nekome trećem i kritiziraju onog drugog. 

Djeca sve čuju i isto kao što su se nekada u parku učili život kroz igru i istraživanje, sada to isto čine ali potpuno iz pasivne perspektive. Perspektive nemoći i isključenosti, jer isključeni su iz odluka, jer su mali. Djeca slušaju, upijaju strah roditelja, vide nemoć roditelja, vide ljutnju, očaj... Te male glavice, koje još ne mogu razumjeti jer još nisu odrasle,  instinktivno znaju da su ovisni o  svojim roditeljima i u tim glavicama nastaje blokada nerazumljivog straha. Djeca se počinju bojati, ne za roditelje jer oni znaju da su roditelji veliki i jaki. Počinju se bojati za sebe. Postaju tiša i mirnija. Ponekad nevidljiva. Povlače se u sebe, postaju nesigurna, tužna, nervozna umjesto da se igraju, trče i skaču, ona razmišljaju što su učinila da im je tako, za što su kriva, jer svijet odraslih je velika planina za njih. Ukratko gube djetinjstvo.